Porez na imovinu po meri ukupnog bogatstva, a ne broja stanova

Bez autora
Nov 18 2026

Srbija ima relativno niske prihode od periodičnog oporezivanja nepokretnosti u odnosu na veliki broj razvijenih evropskih zemalja, što ukazuje na prostor za unapređenje sistema.

Stoga prof. dr Goran Radosavljević, direktor Instituta FEFA, smatra da osnovni problem Srbije nije u tome da li su porezi visoki ili niski, već u njihovoj strukturi. Za to da se velika imovina više oporezuje zalaže se Studentska lista koja predlaže progresivno oporezivanje imovine zbirnim obračunom vrednosti svih nekretnina jednog vlasnika. Prema predlogu programa, gradovi bi takođe mogli da uvedu dodatni namet za stanove koji su prazni duže od 12 meseci.

– Zbirno oporezivanje nekretnina jednog vlasnika ne samo da je izvodljivo već i opravdano, jer bi omogućilo pravednije oporezivanje imovine. Danas se porez na imovinu u Srbiji obračunava na nivou lokalnih samouprava, pri čemu se vrednost nepokretnosti posmatra u okviru postojeće teritorijalne i poreske nadležnosti. To znači da se ukupno bogatstvo pojedinca u nekretninama ne uzima u obzir na način na koji bi se uzimalo kod jedinstvenog, progresivnog oporezivanja ukupne imovine. Na primer, neko ko poseduje pet stanova vrednih po 150.000 evra može biti u povoljnijem poreskom položaju od nekoga ko poseduje jednu nepokretnost vrednu 750.000 evra, iako je ukupna vrednost njihove imovine jednaka. To je posledica načina na koji je danas organizovano oporezivanje, a ne nužno razlike u njihovoj ekonomskoj snazi – objašnjava profesor.

Međutim, sprovođenje ovakve reforme zahtevalo bi ozbiljne institucionalne promene. Pre svega, neophodno je uspostaviti jedinstvenu evidenciju svih nepokretnosti i njihovih vlasnika, bez obzira na to gde se nalaze.

– Katastar već predstavlja važnu osnovu za takav sistem, ali bi bilo potrebno povezivanje podataka s poreskim evidencijama i uspostavljanje jedinstvene metodologije procene vrednosti imovine. Drugo, otvorilo bi se pitanje nadležnosti za utvrđivanje i naplatu poreza. Porez na imovinu danas je izvorni prihod lokalnih samouprava, pa bi zbirno oporezivanje verovatno zahtevalo centralizaciju određenih funkcija poreske administracije. To, međutim, ne znači da prihodi treba da pripadnu republičkom budžetu. Moguće je organizovati centralizovano utvrđivanje poreske obaveze, uz raspodelu prihoda lokalnim samoupravama prema unapred utvrđenim pravilima – navodi on i dodaje da takva reforma zahteva vreme, ali nije ni tehnički ni administrativno neostvariva.

Kada je reč o mogućnosti izbegavanja poreza prenosom imovine na članove porodice, profesor smatra da to nije najveći problem.

– Takvi prenosi mogu smanjiti ukupnu poresku obavezu ukoliko se porez obračunava pojedinačno, ali bi se odgovarajućim pravilima moglo sprečiti veštačko usitnjavanje vlasništva isključivo radi izbegavanja poreza. Mnogo ozbiljnije pitanje jeste različit poreski tretman imovine fizičkih i pravnih lica. Prema sadašnjem zakonu, stopa poreza na imovinu za obveznike koji vode poslovne knjige iznosi najviše 0,4 odsto, dok kod fizičkih lica postoji progresivno oporezivanje, sa najvišom marginalnom stopom od dva odsto na deo poreske osnovice koji prelazi 50 miliona dinara – ističe on i dodaje da, iako poreske osnovice nisu potpuno uporedive, očigledno je da postoji mogućnost različitog poreskog opterećenja imovine iste vrednosti, u zavisnosti od pravnog oblika vlasništva.

– Zato smatram da bi reforma morala da obuhvati i usklađivanje poreskog tretmana imovine fizičkih i pravnih lica. U suprotnom, povećanje progresivnosti kod fizičkih lica moglo bi samo da podstakne prenos nepokretnosti na preduzeća i druge pravne forme, čime bi se izgubio deo očekivanih efekata reforme. Suština je da poreski sistem treba da prepoznaje ukupnu ekonomsku snagu vlasnika, a ne samo broj nepokretnosti u jednoj opštini ili pravnu formu kroz koju se one poseduju. To je važan preduslov da progresivno oporezivanje imovine zaista bude i pravednije i efikasnije – navodi prof. Radosavljević.

Može li dodatni porez na prazne stanove da poveća ponudu nekretnina za izdavanje i utiče na snižavanje kirija?

– Nisam pristalica posebnog poreza na prazne stanove. Takav porez je administrativno komplikovan, jer država mora da utvrđuje da li se neka nepokretnost zaista koristi, a otvara i brojne mogućnosti za izbegavanje obaveza. Osim toga, nije svaki prazan stan predmet investicione špekulacije. Mnogo smislenijim smatram reformu postojećeg poreza na imovinu, kojom bi se progresivno oporezivala ukupna vrednost nekretnina u vlasništvu jednog lica. Time bi se povećao trošak držanja velikog broja nekretnina koje se ne koriste produktivno, bez potrebe da država proverava da li neko zaista živi u određenom stanu – objašnjava profesor.

Posebno treba preispitati poreski tretman stanova koje investitori grade za prodaju. Sada postoji mogućnost vremenski ograničenog oslobođenja od poreza na imovinu za nepokretnosti namenjene daljoj prodaji. Takva pogodnost može biti opravdana tokom redovnog poslovnog ciklusa, dodaje on, ali ne bi trebalo da podstiče dugoročno zadržavanje neprodatih stanova.

– Grčka je zanimljiv primer zemlje koja je uvela dodatno poresko opterećenje za vlasnike nepokretnosti velike ukupne vrednosti. Slične ideje razmatrane su i u Srbiji još 2012, ali reforma nije sprovedena. Ovakav pristup mogao bi da podstakne vlasnike da deo nekretnina ponude na tržištu prodaje ili izdavanja – navodi prof. Radosavljević i dodaje da ipak ne treba očekivati automatsko i znatno smanjenje kirija, jer na njih utiču i ponuda stanova, lokacija, troškovi finansiranja i ukupna tražnja.

Ocenite tekst
Komentari
Prikaži više 
 Prikaži manje
Ostavite komentar

Prijavite se na Vaš nalog


Zaboravili ste lozinku?

Nov korisnik